Još jedan Messierov maraton je iza nas, jedanaesti sveukupno, a drugi na kojem je sudjelovalo naše društvo. I dok je lani naše boje branio samo Branko, ove godine su mu se pridružili i Siniša Čičak i Igor Klarić, polaznici naše prošlogodišnje astronomske sekcije u srednjoj školi u Korenici. Dakle, bili smo tamo s tri teleskopa tj. tri ekipe i „logistikom“ koja se sastojala od Nikole Mazarekića koji je bio zadužen za rasparčavanje Velebitskog tamnog, tri pomagača ( Gregora Srdoča, Zlatka Vidovića i mene) te 4 šatora. Naime, svi smo odlučili biti nastavljači Brankove i Gregorove dugogodišnje tradicije kampiranja na Rušnjaku i zanemarivanja dormitorija…..

    Što reći? Bilo je super. Ja i Branko smo došli tamo već u četvrtak uvečer, ostatak ekipe nam se pridružio u petak popodne, imali smo vremena za pečenje kobasa u bočarskom domu, kopanje fosila u obližnjem kamenolomu, skupljanje ogrijeva pa čak i za vježbanje.

    Za razliku od prošle godine, ove nas je vrijeme stvarno poslužilo tako da su nakon šestomjesečnog naoblačenja i zime, neki od nas su prvi put nakon dugo vremena vidjeli određena zviježđa. Maraton je bio pravi maraton i u uzbudljivoj noći pitanje nije bilo tko će pronaći koliko objekata nego tko će više izdržati. Na terenu okruženom granjem i već poprilično svjetlosno zagađenom naši dobsoni su se pokazali kao nedostatak, tako da su neki objekti kao M7 i M33 jednostavno bili izvan našeg dohvata, ili kao što je rekao Beri za vrijeme pauze kad su ga upitali kakvo je stanje: „Stanje? Stanje je kroz gusto granje…“

    Iako se već govori o premještanju maratona na neki drugi teren, mi smo za svaki slučaj već počeli razmišljati o načinu podizanja naših teleskopa na neku višu, rasklopivu konstrukciju. Sve u svemu, na kraju nismo bili nezadovoljni. Branko je osvojio četvrto mjesto s 97 pronađenih objekata, Igor je bio 13., Siniša 15. (oni su odustali već nakon pauze). Jedino što me malo u cijeloj večeri zasmetalo je činjenica da sam ne imajući što drugo raditi vidjela Natka kako bar dvadeset puta krši osnovno i jednostavno pravilo –ono da pomagači ne smiju micati teleskop. Sorry ljudi, ali ipak nismo djeca i nije mi jasno zašto se sramotiti i u čemu je čar pobjede koju nisi osvojio na fer način ?! No, to ostavljam njima i sutkinji na savjest, a s Rušnjaka nosim samo dobre uspomene i zanimljivu ideju za neki idući susret koja se pronosila među ekipom: zašto ne organizirati maraton bez pomagača, bez karta, bez baterija, samo s teleskopom i samo po sjećanju….To bi bilo zanimljivo!